"daleko sam negdji...izvan tvoga signala i mogućnosti da me slušaš...da sam emocionalno izmorena i mrtva...i tako je lijepo...voljeti te...a tako boli kad znaš da je tvoja ljubav samo laž,samo pretvaranje...sve je samo plod moje mašte...moji snovi koji su toliko nerealni...imati nekoga tko je tu,imati nekoga tko sluša,imati nekoga tko će me zagrliti i pružiti mi ruku kad shvati da padam...previše je to za tražiti...i ne mogu više podnijeti stvarnost...ne mogu više zaustaviti suze...i svakog dana zaspim sa suzama i budim se i cjeli jastuk mi je mokar...tražim razlog da se dignem a ne nalazim da više...otkad si otišao,uzeo si sa sobom moje srce i svu moju nadu...moju snagu...moj život..i nije mi žao...vrijedan si svega toga...i više ni ne znam šta je ljubav...više ni ne znam reći volim te...ta riječ je toliko zloupotrebljena i izgubljena...a ipak,volim...volim puno ljudi,moje prijatelje koji me se ponekad sjete i pokušavaju me razvedriti,nasmijati...i uspije im često...ali samo na trenutak...a onda odu i opet sam sama sa svojom tamom i svojom boli...i više ni ne brojim rane na mojim rukama,na mojem srcu...jer nikome nije važno...barem mi se tako čini u ovom trenutku...i znam da pretjerujem...ali ne želim nikoga da me žali...ne ne trebam sažaljenje...jer ako mi ne možeš pružiti malo pažnje onda idi...i svi tekstovi su toliko patetični i...ne znam više...ne bi voljela da se nitko osjeća kao ja sada...jer čovjek zaslužuje bolje...jer život ima toliko mogućnosti,za nas,za druge,ne za mene....i onda se pitam kako ću vas uvjeriti u nešto u što ni sama ne vjerujem..."