Noći su tako duge.. Nesanica i bujica sjećanja koje bi trebalo ostaviti iza zatvorenih vrata prošlosti, no ne uspijevam.. Pogleda uprtog prema nebu posutom zvijezdama po tisućiti put pitam se gdje smo nestali mi.. Što se to dogodilo..što nas je razdvojilo.. Natjeralo da postanemo stranci.. Dok tako sama sjedim u sobi glavom mi prolaze misli što bi ti sad učinio.. Tvoj osmijeh odzvanja u mojim ušima iako si daleko.. Mrzim noći.. Tako su puste i tihe.. Tada postaje nemoguće oduprijeti se silini uspomena, sjećanja i snazi usamljenosti.. Prazan krevet samo je podsjetnik da si sad daleko.. Da su ta vremena daleko iza nas.. Da te nema.. Podsjetnik da i dalje ostajem sama..