"ne znam zašto me večeras sve sjeća na tebe...ne znam zašto mislim da su sa našeg neba sve zvijezde ukradene,ali jedna koja nosi ime tvoje blista u oku mome...nju nisu uspjeli ukrasti,jer sam je ja zadržala i ona mi pokazuje put...put koji smo prošli ti i ja sa onim jednostavnim klikom,sa kojim je sve ovo i počelo...često me sjećanja vrate na nas početak,toliko smijeha i nježnosti,a vidi nas sad...s tobom sam shvatila dosta toga...ja sam u sebi nosila tugu i kroz taj pretrpljeni bol postajala zrelija...kad si se ti pojavio,pojavio se i taj osjećaj da ti mogu sve reci...bili smo nekako vise već slični u našim sudbinama(izigrani i povrijeđeni) od nama jako značajnih osoba...padali smo i uzdizali se,ja sam se otimala osjećanjima...nisam htjela biti povrijeđena po drugi put...iz dana u dan sam osjetila da moje srce ne pravi iste otkucaje kao prije na početku,nisu vise bili tihi i sjetni...pitala sam se:'šta se dešava?' ;'zašto je svijet opet postao tako lijep?'...tada sam poslje dosta vremena iz dubine moga srca čula rijeci koje su bile jace od mene 'ja volim'...tada se pojavio i onaj preveliki 'strah' i naravno sve što vise razmišljam sve ide teže i teže...stotinu pitanja,a ni jedan odgovor...onda pomislim da si ti moja nada i svjetlost na kraju tunela...opet se upitam 'šta nam to život daje?',možda opet neka igra..'da li nam u stvari daje onoliko,koliko uzme?' i jedini točan odgovor je;'da nam život nikad ne daje onoliko koliko nam uzme,jer da nam toliko daje onda bi meni dao tebe'...pred očima mi tvoj lik... ljudi kažu da jedino oči nikad ne lazu samo ako duboko pogledaš u njih, jedino tada ćes vidjeti dušu čovjeka...ne znam zaista šta je po srijedi,ali to vise nije ni važno...znam samo da osjećam nemir i neku jaku silu koja me vuče tebi...kad nisi tu i dok mislim o tebi..