"Sjedila je opet, po ko zna koji put na pozornici života, povrijeđena, od tuge gotovo iscrpljena, od starih uspomena slomljena...sjedila je i čekala da lagana muzika zasvira, da opet ustane i zaigrah staru koreografiju života, da mu se opet vrati, ali bez greške i pada jer suviše visoku cijenu je platila da bi izgubila izgubljeno ponovo...
No, opet je suviše hrabra kao i uvijek, njena najveća mana je to sto uvijek stisne zube i krvavih koljena ustane da zaigrah opet...
Lagane note su kliznule po skalama, već je obukla cipelice s vezicama i stajala pred gomilom ljudi spremna da odigra svoju ulogu zamišljenog glumca, korake lake kao oblake pustila je da je ponesu, zaplesala je posljednji valcer u vihoru najljepših godina svoga života...
Zaplesala je sa suzom u oku, onom radosnom jer je ispod pozornice vidjela njega, crna tinta života se razlila u bijelu, prozračnu svjetlost, i kažem možda je bolje bilo da je ostala plesati u tami, jer previše je njeno srce naviklo na crnu, prevelik je kontrast, previše je bolna silueta u njenim ocima koja je stajala pokraj njegovog odraza...ljudi su je počastili gromoglasnim pljeskom, muzika je postajala glasnija, srce je lupalo jače, suza se prolila i taknula duboku nit duše...osjetila je kako pada...i pala je..opet..
U času je pokušala da ustane, nadala se da će joj neko pružiti ruku, ali vise nikoga nije bilo tu...publike vise nije bilo, vise nije bilo njega, ni njegove vjerne siluete...a eno već zlatne vezice polako mota oko noge i počinje sve ispočetka...još jedan ples života...još jedna prilika da ga uvjeri da je ona ona prava, ona koja mu još uvijek zna uljepšati trenutke koje joj pokloni na dar..."
No, opet je suviše hrabra kao i uvijek, njena najveća mana je to sto uvijek stisne zube i krvavih koljena ustane da zaigrah opet...
Lagane note su kliznule po skalama, već je obukla cipelice s vezicama i stajala pred gomilom ljudi spremna da odigra svoju ulogu zamišljenog glumca, korake lake kao oblake pustila je da je ponesu, zaplesala je posljednji valcer u vihoru najljepših godina svoga života...
Zaplesala je sa suzom u oku, onom radosnom jer je ispod pozornice vidjela njega, crna tinta života se razlila u bijelu, prozračnu svjetlost, i kažem možda je bolje bilo da je ostala plesati u tami, jer previše je njeno srce naviklo na crnu, prevelik je kontrast, previše je bolna silueta u njenim ocima koja je stajala pokraj njegovog odraza...ljudi su je počastili gromoglasnim pljeskom, muzika je postajala glasnija, srce je lupalo jače, suza se prolila i taknula duboku nit duše...osjetila je kako pada...i pala je..opet..
U času je pokušala da ustane, nadala se da će joj neko pružiti ruku, ali vise nikoga nije bilo tu...publike vise nije bilo, vise nije bilo njega, ni njegove vjerne siluete...a eno već zlatne vezice polako mota oko noge i počinje sve ispočetka...još jedan ples života...još jedna prilika da ga uvjeri da je ona ona prava, ona koja mu još uvijek zna uljepšati trenutke koje joj pokloni na dar..."
Nema komentara:
Objavi komentar